петак, 6. јануар 2012.

To sam ja


6. januar 2012. Beograd

Oooo, naš 15i 6.januar. Nase petnaesto Badnje veče. Naša još jedna nova godina druženja. Da, više te ne oslovljavam po imenima koje sam ti davala i uzimala, čak ti ne govorim ni Dragi Dnevniče, deluje mi tinejdzerski. Prosto si ti moj najverniji Preijatelj. Ti si ja i nisi ja. Ti si sve ono sto sam bila, sanjala, pričala, stvarala, ostvarivala. Ti si sve što sam rekla i prećutala. Valjda te zbog svega toga toliko i volim. ’’Jer sve što volimo stvorili smo sami’’.
            Nisi mi drugarica, niti te zamišljam tako, ni kao majku ni kao sestru, ni kao brata ili oca. Ti si nešto nalik književnosti, nalik onom što se zove život ili način da se diše. Ti si ja i nisi ja. I ne zamišljam koji si pol, dečak ili devojčica, fuj. Pre nekih desetak dana sam izjavila da se sve više i češće osećam kao srednji rod. Tako i tebe doživljavam. Kao sve i ništa.
            Sećam se i uvek mi je ta slika u glavi kad nas je učiteljica učila (al ovo glupo zvuči, ali u praksi ima preneseno značenje)  ko kojem rodu pripada. Za srednji rod je uvek davala primer to pile, to dete. Ah, znam psiholozi bi to povezali sa nadimkom koji sam imala kao mala Bire. Ja to povezujem s tim da su mi se u školi sve stvari činile izvitoperene. Činilo mi se da najprostije stvari pojednostavljuju, kao da smo retardirani, a onda se ispostavilo da ono što je meni jasno i blisko svima je daleko, a sve ostalo što su svi prihvatali i trudili se da nauče meni je bilo predaleko.
            U tim bliskostima i daljinama ja sam počela da maštam da postanem pisac i nikad ne odustanem od reči, a moji drugari su vežbali formule i strane sveta. Moj svet nije imao strane, bio je i ostao pučina.
            U toj Ilijadi odrastanja učiteljica je često govorila majci kako sam zamišljena i kako gledam kroz prozor. Posle u starijim razredima sam pisala pisma, pesme, spomenare. Ih sve moje simpatije su dobijale spomenar na poklon, kao i deca sa kojom sam pokušavala da se družim, al mi nije išlo od ruke.
            Sakupljala sam životinje po ulicama i tako sticala najvernije prijatelje, najbolje sagovornije i najiskrenije emocije. I dalje sam gledala kroz prozore kabinata, ali nisam ja bila mislima kraj prozora, tamo sam već sve znala, bila sam negde daleko, daleko... u tim daljinama sam rađala sebe. Tkala svoje snove, cepala sve banalnosti. I sad kad bih poželela nešto iz tog perioda volela bih da se vrati ta ludačka dečija nepokolebljivost. Volela bih da nikad ne postanem odraslo Bire bez obzira na godine i sve što one donose. I ne znam kako, ali jeste tako. Ne umem da budem žena, a nisam ni muškarac. Ne umem, a iskreno mnogo su mi dosadne podele na ženska i muška društva, na ženske i muške priče. Sve neka odvajanja, podele, kao sa stranama sveta.
            I baš tada u tim lutanjima i putovanjima kroz Nedođiju, upoznavanja Maze i Lunje, Moglija, Bagire, Balua, Lepotice i Zveri ( a ustvari moje psihičko otsustvo sa časova)  donelo mi je ideju, zamisao koja mi je tad predstavljala otkrovenje. Počeću da pišem dnevnik, ali stvarno, istinski, zauvek ( mislila sam da zauvek postoji). Bilo je pokušaja, ali ne kao sad, ovo će biti moj Dnevnik, jedan jedini za uvek. Počele su pripreme. Treba mi posebna sveska, tvrdih korica, da liči na knjigu, kvadratići naravno,(tek kasnije sam zavolela linije, mada i sadašnja sveska u kojoj ovo pisem je s kvadratićima). Kupila sam ukoričenu svesku u Savremenoj. Bila je skupa i tad mi je ličila na knjigu. Ta sveska mi je mnogo draga, ali je stvarno bljak i po kvalitetu ( sve strane su se odvojile jer nema povez nego lepak) i po nekoj bolesnoj boji. Vremenom sam postala kolekcionar lepih svezaka, i kako sam koju popunjavala sa pisanijama mom Dnevniku tako sam se radovala nekim novim šarenim koricama. Ppočetak Dnevnika sam stavila u omotač da mi ne para dugu.
            Tako je sve počelo. Da, htela sam da taj početak bude na neki važan dan i pošto je Božić bio na pragu pala je odluka. Rodiće mi se Dnevnik na Božić, ali i tada kao i sada mom nestrpljenju nije bilo kraja, svaku želju želim što pre ili da puknem.
’’ Pa dobro, i Badnji dan je veliki praznik, može i danas da ne čekam sutra.’’
            I eto, posle 15.godina i dalje sam ono zamišljeno Bire koje luta pučinama i veruje u bajke. I dalje su mi bliske i jasne stvari koje su većini daleke , a njihove bliskosti za mene strane sveta i podele.
            Dugovala sam ti ovu priču posle 15.godina nas. Dugujem ti još mnogo toga. Uostalom ja sam ti ti si ja i nismo. Juče sam donela jedno mače sa ulice, ali nisam ga zadržala. Učim da se ne može sve prisvojiti i sačuvati, da želim strpljivo. Ipak, ono najdragocenije i najlepše verujem da živi u ovom i svakom prošlom i budućem pokretu ruke. Dok god ushićeno čestitam rođendan svom Dnevniku, šaljem prave čestitke, sakupljam životinje po ulicama (mada  bih mogla i češće ali mi ne daju cimeri) verujem da će u meni živeti ono dete, onaj srednji rod. Ona pučina iz učionice i onaj dan kada sam počela da maštam da postanem Pisac ( reč Pisac je univerzalna)
            S ljubavlju, danas kao i svih ovih godina, jer drugačije i ne umem s ljubavlju rečima i onom što zovemo Dnevnik, a ustvari smo mi, individue ili masa koja ne ume da kaže TO SAM JA. To sam ja, eto.
            Danas i sutra se ostvaruju iskrene želje, a ja želim da uvek budem sa olovkom u ruci i da me ne prekidate dok gledam kroz prozor ili pokušavam da napravim zo vrt, i iznad svega da mi ne sužavate pučinu.
            S ljubavlju i posle 15.godina
              Tvoja Ivanica
            zaljubljena u reči
           

2 коментара:

  1. Ne pamtim mnogo toga iz skolske klupe, sto i sama znas :-) Ali taj pogled pamtim, bolje i jasnije nego vecinu stvari od juce :-) Znala sam da hoces i moras da uspes na putu, koji si dugo sanjala i uspela si, moj najblizi, najdrazi pisce :-) Verovala ili ne, procitala sam ti u pogledu ;-)

    ОдговориИзбриши